Mi se još uvijek ne možemo opredijeliti što bi i što ne bi. 

Bi li neradnu nedjelju, ili bi radnu nedjelju. 

Ako se radi o nama ili nekome koga znamo- onda svakako nedjelja treba biti neradna, sve što ti treba možeš kupiti i šest prijašnjih dana tjedna. Misli malo na druge, misli unaprijed i ne budi egoist. 

Druga priča je ako se ne radi o tebi. Nedjelja je baš fin dan za kupovinu, nema gužve, imaš vremena, ma baš ti sada nešto treba, nisi stigao jučer- da! Nedjelja definitivno treba biti radna, ali i pošteno plaćena. 

I tamo se bakćemo malo ovako, malo onako, kako nam paše. 

U međuvremenu je u Žminju pušten u promet kružni tok pa sad možemo prestati plakati radi 3 dodatna kilometra zaobilaznih puteva kojih smo morali raditi prolazeći kroz taj pitoreskni kraj.

 Automobilom, da naglasimo, ne pješice. Gdje se još danas ide na noge, molim vas?! Noge valja štedjeti jer bi mogli dobiti vene ili žuljeve, a i ove nove cipele niste još razgazili i šteta da se sad unište. 

Zato mi sve radimo na nekom prijevoznom sredstvu kojemu je pogon bilo šta, a da nisu naše noge. 

A malo vježbe dobro bi nam došlo, tako barem kažu statistike debljine. 

Evo vidite na primjer naš ministar obrane, gospodin Krstičević- on svaki trenutak koristi za radit čučnjeve. To je jako bitno. 

Male i diskretne jer kad si na prijemu kojeg prenosi nacionalna televizija, nije baš zgodno napraviti puni čučanj. 

Malo malo pa se Damir čučne. Ukomponira on to u svakojake momente, na primjer nakon što se valja prekrižiti. A to se, na sreću njegove kondicije, u Hrvatskoj radi često, pa ministar sigurno ima čvrste noge. 

Tako trebamo i mi. Sad dok nas slušate stišćite svoj gluteus maximus na primjer, a popodne prošećite nakon posla. 

I onda vam neće trebati ministar Kujundžić ni njegove/naše bolnice u raspadu. Prevencija je pola zdravlja.