Evo nas još malo oko cijena! Čitam ovih dana jedno novinarsko remek djelo, spremnog za Pulitzera!

Tako jedan medij prenosi priču jednog ogorčenog gospodina koji je na društvenim mrežama podijelio priču kako je, eto, u jednom rovinjskom hotelu platio bocu vode četiri eura!

Ma zamisli! Odeš u restoran, naručiš bocu vode i konobar se usudi donijeti račun za vodu koju si naručio! Čovjek smatra kad već plaća hotel 280 eura s uključenim polupansionom, da i ono što konzumira u restoranu i kafiću mora biti besplatno!

Ja zaista ne znam kako se konobar usudio naplatiti čovjeku ono što je konzumirao!

Šalu na stranu! Koji je nama klinac? Ovo više nije ni zanimljivo ni smješno! Skroz se nešto bunimo, skroz nam nešto ne valja! Ako nemaš za bocu vode, nemoj je naručiti!

Prestanimo skroz raditi od muhe slona! Sigurno bi došli u Njemačku, Austriju, Italiju ili eto Crnu Goru, naručili nešto i onda se čudili zašto to nije uključeno u cijenu!

Ne, naručimo – platimo i odemo! Ako nemamo, nećemo naručiti, otići ćemo u trgovinu i litru i pol vode platiti jedan euro i uzeti štrucu kruha i napraviti panin! Vrlo jednostavno!

Rastegnemo se koliko imamo! Ovo je zaista već sve postalo deplasirano!