Zimsko je vrijeme, a mi imamo sreću da nas ovih dana grije zimsko, „zubato“, Sunce. Naša je zvijezda izvor svekolikog života na planeti, jednog dana biti će i uzrok njegova nestanka, ukoliko se za to sami ne pobrinemo i ranije.

Zemljin ekosustav prilagođen je Suncu. Sve ono što nije kompatibilno životu na 150 milijuna kilometara od omanje zvijezde nikada nije ni nastalo ili je tijekom eona nestalo. Istina, život se ne nalazi samo na površini planeta, ima ga visoko u atmosferi, na vodi i pod vodom, ispod površine...

Sunce je na našem nebu dominantan objekt, je li tako i na drugim planetima Sunčeva sustava?

Nitko od danas živućih ljudi na Zemlji nije svojim očima vidio Sunce s površine Merkura, Venere ili Marsa. Samo je dvanaestero njih imalo priliku vidjeti Sunce s Mjeseca. Krajem ove ili najkasnije u narednom desetljeću to će se promijeniti. Do tada i tih osobnih iskustava pozovimo u pomoć fiziku, matematiku i sveprisutnu računalnu simulaciju. Jasno nam je jedan te isti objekt izgleda veće ili manje u ovisnosti od udaljenosti s koje ga gledamo.

Sunce s Merkura, koji je planet najbliži Suncu, biti će enormno veće nego gledano s Zemlje. Na Veneri (zanemarimo „sitnicu“ da se kroz njezinu gustu i otrovnu atmosferu Sunce i ne vidi) bi ono bilo osjetno veće nego gledano s Zemlje ili Mjeseca. Na Marsu, a on je već stotinjak milijuna kilometara dalje od Sunca nego Zemlja, ono je osjetno manje.

Neka današnja djeca, učenici , studenti a moguće i oni malo stariji prema svemu sudeći svojim će očima tome svjedočiti iz prve ruke. Čeka se samo na dovoljno dobre rakete i svemirske brodove.

Kako idemo dalje u svemir Sunce postaje sve manje i manje ali još je uvijek na nebu Jupitera, Saturna, Urana pa i Neptuna vidljivo kao sve manji i manji ali ipak jasno raspoznatljiv disk. No na Plutonu, posebice kada se planet nalazi najdalje od matične zvijezde, Sunce je „samo jedna svijetla točkica“, bez vidljiva diska. I dalje je daleko najsjajnija i dominantna zvijezda na nebu, ali „samo“ zvijezda!

Ljudsko oko bi sa Plutona Sunce vidjelo na isti način kako s Zemlje vidimo zvijezde, s razlikom što bi direktno gledanje u nj vrlo vjerojatno bilo krajnje teško izvedivo zbog njezina sjaja. U ovom slučaju pod svjetlošću takve zvijezde bez problema čitali bi djela Oblomova, Ljermontova, Turgenjeva čak i usred hladne, duge, zimske noći na Plutonu.

Uostalom, pogledajte ilustraciju - ne kaže se uzalud da slika vrijedi jako puno riječi.