Kantautorica i glumica Elis Lovrić nastupit će na 23. Večeri dalmatinske šansone, 22.kolovoza, u Šibeniku s pjesmom “Je ča je”.

“Početak pjesme napisala sam još kad sam živjela u Rimu. Nisam još imala riječi, nisam tad još ni pisala na svom materinjem, već na engleskom ili talijanskom. Imala sam potrebu izraziti ono nešto iskonsko, onaj neki unutrašnji ritam srca koje neobuzdano pleše kao da predvodi svoje pleme osjećaja. - Je što je. što je bilo, bilo je. Što ćemo napraviti, to će nam i biti, što ćemo stvoriti, to ćemo imati.'' pojašnjava Elis.
 
Dugogodišnji suradnik, Matej Zec, kod kojeg već godinama snima i miksa svoje pjesme, nije mogao spriječiti Elis u zamisli da rukama i nogama, ''odlupaju'' ritam pjesme na svemu što im se našlo u blizini. 

Bika Blasko je svirala djembe, a Stjepan Večković je za tu priliku sam izradio i odsvirao nove gajde. Dio pjesme snimljen je u studiju Marijana Jelenića (Nola), a interesantno je spomenuti da je na pjesmi surađivao i José Pablo Villavicencio Alonso, potomak asteških Indijanaca, koji je sam sastavio udaraljke u studiju i odsvirao ih.
 
Elis je poznata po tome da njezine pjesme žive u verzijama na različitim jezicima, pa je i “Je ča je” u svojoj prvoj verziji snimljena na portugalskom.
 
“U jednom sam trenutku odlučila ponovo nasnimiti glavni vokal, i to na ‘ča’ a ne na ‘ca’ koje je karakteristično za labinjonski. Postoji tu još jedna, osobnija, priča. Moja mama je rodom iz Svete Marine, mjesta na Labinštini. Kad je bila dijete tamo nije bilo skoro ničega. Da bi išla u školu, pješačila je svaki dan po dva sata, dizala se u 4 ujutro da bi po mraku, šumom stigla na odredište. I onda tako natrag. Svaki dan. Po ledu, buri, bez cipela, samo s cavatama (papučama) , koje je njoj i sestri napravila njihova mama. A u Svetoj Marini se govori na 'ča'. Moja je mama zaslužila pjesmu s tim ‘ča’. Na tom ‘ča’ sam i ja odrasla, jer sam do 8 godine najviše vremena provodila s njom; tata je plovio, ona se brinula o bratu i meni.”

 U vremenu korone, koja je poremetila planove mnogih glazbenika i ugasila većinu festivala, Elis se sa posebnim veseljem pripremala za nastup u Šibeniku na Večerima dalmatinske šansone. 

"Nono mi je rodom iz šibenske Rogoznice. Sa 14 godina krenuo je trbuhom za kruhom i došao u Rijeku. Ukrcao se na trabakul koji je išao u Rabac i tamo upoznao moju nonu Ninu, jednu od prvih stanovnica Rapca. Eto, ja sam kvarat Šibenčanka.", kaže Lovrić.

A nakon Šibenika, u rujnu, Elis kreće na festivalsku mini turneju. Međunarodni Festival dell' Istroveneto održava se u tri grada: Padovi, Kopru i Bujama, a posvećen je još jednom dijalektu na kojemu Elis pjeva:
 
“Lijepo je osjećati se sastavnim dijelom te trenutne revolucije/revalorizacije dijalekata koji su dobili svoju novu važnost i to ne samo u umjetničkom izrazu.

Sjećam se 2003. godine kad sam prvi put zapjevala na labinjonskom, kako je svima bilo čudno da taj težak jezik, o kojem postoje vicevi na temu nerazumljivosti, može biti tako pjevan i melodičan. Svaki, baš svaki jezik ima glazbu u sebi, na nama je da ju čujemo i otpjevamo.” pojašnjava Elis.
 
Uvijek aktivna, Elis Lovrić tu ne staje s novim projektima.

Ove jeseni planira koncertno predstavljanje svoje labinjonsko-japanske knjige “Kanat od mora”. Paralelno s time završava snimanje albuma “Kolarići” i “Kanat od mora”, a uskoro stiže i nova knjiga na hrvatskom standardnom jeziku.