Doslovno eksplozivna predstava Talijanske drame, „Kamikaze“ Emanuelea Aldrovandija, na programu INK je u ponedjeljak, 25. ožujka s početkom u 20 sati. Režiju potpisuje Marco Lorenzi, a predstava je nastala u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca Rijeka sa sicilijanskim Teatrom Biondo iz Palerma.

U središtu priče „Kamikaze“ je mlada redateljica koja želi snimiti film, a predstava je koncipirana tako da se filmske scene na platnu projiciraju dok se odvijaju.

Izazova spojiti kino i kazalište prihvatili su se Edoardo Palma i Emanuele Gaetano Forte: „Ono što se obično radi u kazalištu je korištenje kinematografskog jezika projiciranjem videa, koji se prethodno snimaju i montiraju. Odlučili smo ih ne samo projicirati, već i kreirati tijekom predstave, približavajući kino kazališnoj izvedbi koja se po svojoj prirodi odvija uživo. Kino je u „Kamikazama“ poput kazališta: svake je večeri novo i drugačije.“

Dramaturg je Lorenzo De Iacovo, scenografiju i kostimografiju potpisuje Gregorio Zurla, glazbu Enza De Rose i Leonardo Porcile, video projekcije Edoardo Palma i Emanuele Gaetano Forte, a za oblikovanje svjetla je zadužen Robert Pavlić. Bombastičnu glumačku postavu čine: Elena Brumini, Vittorio Camarota, Eletta Del Castillo, Aurora Cimino, Aleksandar Cvjetković, Serena Ferraiuolo, Stefano Maria Iagulli, Mario Jovev, Mirko Soldano i Andrea Slama.

Tribina s Ivicom Buljanom za Svjetski dan kazališta

Na drugoj ovosezonskoj tribini INK gostovat će jedan od najpropulzivnijih hrvatskih redatelja, sa zapaženom inozemnom karijerom, Ivica Buljan.

S jednim od pionira postdramskog kazališta u Hrvatskoj, koji ga je, na neki način, i uspio institucionalizirati u sklopu svojeg Mini teatra u Ljubljani, razgovarat će se u mogućnostima i ograničenjima suvremenog teatra, kao i o nužnoj potrebi njegove etičko-političke reforme. Tribina je na programu povodom obilježavanja Svjetskog dana kazališta u srijedu, 27. ožujka u 20 sati.

Ivica Buljan diplomirao je francuski jezik i komparativnu književnost na Sveučilištu u Zagrebu, a karijeru je započeo kao dramaturg i kazališni kritičar, da bi počeo režirati 1995, kad je u Ljubljani inscenirao Ime na vrhu jezika Pascala Quignarda. Postavljao je drame M. Cvjetajeve, P. P. Pasolinija, H. Müllera, J. Geneta, R. Walsera, E. Jelinek, M. Krleže, H. Guiberta, A. Hilling, adaptacije romana D. Kiša, F. M. Dostojevskog, R. Bolaña, J. Bjørneboea, H. Murakamija, K. O. Knausgaarda, kao i mnogih suvremenih domaćih autora, poput F. Šovagovića, I. Sajko, Z. Mesarića, D. Ugrešić, D. Karakaša, O. Savičević-Ivančević, G. Vojnovića, V. Tabaševića i T. Štivičić.

Režirao je u Sloveniji, SAD-u, Njemačkoj, Francuskoj, Norveškoj, Italiji, Mađarskoj, Litvi, Portugalu, Belgiji, Rusiji, Obali Bjelokosti, Albaniji, BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. Ivica Buljan nije se libio kretati u skoro svim kazališnim žanrovima, nerijetko ulazeći u sferu performansa i vizualnog kazališta. Polaznik je Académie Expérimentale des Théâtres u Parizu. Ravnatelj je Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu od 1998. do 2001, a od 2014. do 2022. ravnatelj Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

Suosnivač je Mini teatra u Ljubljani i Festivala svjetskoga kazališta u Zagrebu. Radio je i kao predavač na nacionalnim kazališnim akademijama u Rennesu i Saint Etienneu. Dobitnik je više Borštnikovih nagrada, Sterijine nagrade, Nagrade Dubravko Dujšin, Nagrade Branko Gavella, Nagrade Petar Brečić, Nagrade Tito Strozzi i Marulićeve nagrade. Dobitnik je medalje grada Havane, te najvišeg priznanja Republike Slovenije na području umjetnosti, nagrade Prešernove zaklade.

Njegovu predstavu Balkon iz Residenztheatra u Münchenu, The New York Times proglasio je 2018. najboljom komornom predstavom u Europi. Nosilac je Odlikovanja viteza reda umjetnosti i književnosti Vlade Francuske republike. Buljan je poznat po spajanju elemenata eksperimentalnog i post-avangardnog, (post)dramskog, vizualnog i glazbenog kazališta i performansa u svojim režijama.

Kombinirajući klasične dramske elemente s elementima performansa, nerijetko stvara izvedbeni univerzum neprestane proizvodnje značenja, kako za izvođače tako i za gledatelje, često pritom, istodobno, in situ, stvarajući i dekonstruirajući inovativne kazališne obrasce.