U sinoćnjem Direktu gostovao je Marko Rakovac, istarski HGSS-ovac koji je zajedno s otalim kolegama iz Hrvatske, njih ukupno 22 sudjelovao u jednoj od najvećih akcija spašavanja u kojoj su uspješno izvukli američkog speleologa koji je ostao zatočen na više od tisuću metara u spilji.

On je preživio i oporavlja se, a to možemo reći i zahvaljujući Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja, koja je na iznimno teškoj i zahtjevnoj akciji sudjelovala s čak 22 člana.

Dobro ste čuli, za međunarodnu misiju koja je na trenutke djelovala nemoguće - potrebna su bila 22 stručnjaka iz Hrvatske od toga njih četiri iz Istre.

Kakav je osjećaj vratiti se kući nakon što ste nekome spasiti život?

Nadrealan osjećaj zaista, nismo mogli dočekati da se vratimo kući iako smo zadnji dan u Turskoj lijepo proveli opuštajući se s obzirom na to da je sve lijepo i uspješno proteklo.

Bio se punih 5 dana u spilji. Kako je to izgledalo?

To je jedan poseban osjećaj. Vrlo brzo se priviknete, pogotovo mi koji se bavimo speleologijom i speleospašavanjem i znamo što nas dolje čeka.

Koliko je bilo komplicirano to spašavanje? Znači, ti nisi mogao izaći niti u jednom momentu? Jednom kad si ušao dolje si cijelo vrijeme?

Kad smo došli tamo na teren to je zaista bilo hektično i kaotično.

Nije bio postavljen stožer spašavanja, nije bilo doduše prave organizacije us tručnom smislu i ako možete zamisliti zagrebačku katedralu koja ima 108 metara, ovaj speleolog se nalazio na 1040 metara dubine znači to je 10 zagrebačkih katedrala vertikalne i pritom još uračunajte uske prolaze, vertikalne prostore, meandre tzv, protok vode, uska mjesta i 5 dana se u takvim uvjetima morate hranite i spavati i raditi.

I u jami je bilo više od 85 spašavatelja iz osam zemalja, a 22 iz Hrvatske.

Vrlo impresivno zvuči da je bilo potrebno 22 spasitelja iz Hrvatske, je li itko drugi bio toliko brojan?

Bili su kolege iz Italije i Mađarske, ali jedino su hrvatski spasioci bili od početka do kraja s kolegom Markom Dickeyjem iz Amerike.

Vi njega svi poznajete, surađivali ste?

Ja ga osobno poznajem, bili smo na nekoliko speleoloških istraživanja zajedno. Ono je čak bio kod nas na raznim spasilačkim vježbama.

Prava je sreća da je Mark stvarno dobar spelolog koji je navikao biti u nosilima i što je snažan i jak i što je izdržao taj transport.

On je sam rekao 'mislio sam na trenutke da se neću izvući'. Je li bilo trenutka kad ste vi pomislili - nema šanse?

Da budem iskren, od početka su prognoze bile loše. Netko tko ima to unutarnje krvarenje u želucu, sigurno ne može govoriti o zlatnom satu, nego o zlatnom danu. A kad govorimo o Turskoj koja je 2300 kilometara udaljena od Zagreba, gdje morate sletjeti avionom pa se osam sati voziti 300 kilometara, govorimo o zlatnom tjednu.

Prognoze nisu bile dobre, ali s obzirom da se time bavimo, znamo što možemo, dali smo sve od sebe da tamo dođemo što brže.

Je li bilo trenutaka kad se sve zakompliciralo, kad se činilo da nije dobro?

Prioritet je bio njega stabilizirati i tek onda krenuti s transportom. Kad su ga liječnici stabilizirali, transport je krenuo. Kad je to krenulo, više nije bilo stajanja.

Znači nema stajanja, spavanja ili odmora?

Nema toga. Danonoćno se radilo, podijeljeni smo bili između više ekipa. Kad bi predali drugoj ekipi, imali smo dva-tri sata da se odmorimo. Bio je jedan trenutak u jednoj dionici na 800 metara dubine, došao je poziv od kolega spašavatelja da on u nosilima krvari tijekom transporta.

To je nemoguća situacija jer ako je s nosilima negdje visoko u vertikali, liječnica se nalazila niže, nastaje usko grlo i morate brzo doći do njega. To je bio trenutak kad smo pomislili to je to, gotovo je, umrijet će nam u nosilima. Srećom, uspjeli smo ga brzo evakuirati na jedno ravno mjesto te ga je liječnica uspjela stabilizirati.

Vi se bavite speleologijom. Što čovjeku bude u glavi kad se spušta u tu rupu? Ne bojite se da će se nešto dogoditi?

Strah nestaje postupno. Mi svi speleolozi koji se bavimo istraživanjem podzemlja to vidimo kao osmi kontinent, jedino neistraženo još osim Svemira.

Kad idemo tamo jako je dobar osjećaj znati da imamo kolege na površini ako nam se nešto i dogodi koji mogu doći do nas. Ali to je prije svega istraživački žar, istraživački poziv i naravno dobro društvo s kojim provodite slobodno vrijeme, rekao je Rakovac za Direkt.

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL