Ususret sutrašnjem Svjetskom danu zaštite okoliša te povodom jučerašnjeg Svjetskog dana bicikla, porazgovarali smo s Petrom Počanić iz Poreča.

Osim što se bavila zaštitom prirode na volonterskoj razini, iskustvo je stekla i u jednoj od istaknutijih globalnih organizacija za zaštitu prirode, a najsvježije i u jednoj korporaciji kao voditeljica održivosti.

Tema plastike prati ju gdje god da krene, a kretala je i na putovanja biciklom otocima na našoj obali.

Što za Vas osobno podrazumijeva pojam zaštita okoliša?

Očuvati ono što je ostalo, oporaviti ono što smo uništili. Ne prestati pričati o onome što je vrijedno pamtiti - o moru, valu, vjetru, maslini, tiču, hrastu, planini, risu, leptiru, bubamari, srdeli, oradi... Pa i onom rebrašu kojeg svi mrze. O okolišu brinem otkad znam za sebe, a kako godine idu sve se više pitam brinem li na ispravan način?

Održivost mi je s godinama postala i posao i slobodno vrijeme. Međutim, sve više imam osjećaj da radimo jedan korak naprijed, a tri unazad. Kao da sve više pričamo, sve više istražujemo, sve je više projekata, inovacija, tehnologije, regulative, novaca…

A opet se tako grčevito držimo za način života koji vodimo, za procese koje smo godinama uspostavljali, koje smo danonoćno ponavljali, koji su doveli do toga da galopiramo prema klimatskoj katastrofi, da su populacije divljih vrsta od 1970-tih do danas opale za 70%, da more prekomjernim izlovom pretvaramo u pustoš, da je mikro plastika sa svim svojim zagađivačima prodrla i u ljudsko tijelo.

Kako se kao pojedinci možemo aktivnije uključiti u očuvanje okoliša?

U nekim prvim fazama osvještavanja o okolišnim problemima, puno se govorilo o tome što pojedinac može, to su uglavnom bile mjere kao što su: nosi platnenu vrećicu, gasi svjetla po kući, radi svoj sapun, kupuj manje, priključi se akcijama čišćenja itd. To su svakako važne akcije, ali mislim da sad trebamo zagrepsti malo dublje i zahtijevati puno više. Trebamo se prije svega informirati, razumjeti svoju okolinu, sebe, povezati se opet s prirodom.

Danas pamtimo stvari koje nije vrijedno pamtiti. I to bi nas moglo skupo koštati. Treba postavljati pitanja i zahtijevati odgovore – ta pitanja treba usmjeriti i korporacijama i vladama i jedinicama lokalne samouprave.

Kao potrošači i građani imamo pravo, a i naša je odgovornost informirati se na koji način proizvod ili usluga koju koristimo utječe na prirodu i ljude. I to ne samo u našoj neposrednoj okolini, već i tamo odakle dolazi naš proizvod. Ako primjerice znamo da uzgoj kozica može biti problematičan kako zbog uništavanja prirode, tako zbog kršenja ljudskih prava, onda moramo zahtijevati da pristup tržištu imaju samo one kozice koje su uzgojene na odgovoran način.

Moramo zahtijevati potpunu transparentnost za sve o čemu odlučujemo našim novcem i vremenom. Jednostavno trebam znati da to što dolazi u moj tanjur ima najmanji mogući negativni utjecaj te što proizvođač ili pružatelj usluge čini kako bi minimizirao taj utjecaj. Pitanja možemo postaviti oko svega.

Gdje završava otpad nakon što je otišao s mog kućnog praga? Tko će snositi troškove sanacije ilegalnih odlagališta građevinskog otpada? Što s nestašicom vode? Kada ćemo početi upravljati turističkim kapacitetima? Odakle je ovo meso koje jedem i na koji je način uzgojeno? Zašto u ovom restoranu serviraju morskog psa? Koliko je mikro plastike u vodi koju pijem? Što je u kremi kojom se mažem? Kako je proizveden moj telefon?

Nemamo više vremena neodgovorno odlučivati. To je luksuz koji si više ne možemo priuštiti. Trebamo započeti od sebe, mijenjati navike, priključiti se udrugama i građanskim inicijativama, svoj glas i novac dati onima koji posluju na održivi način, kažnjavati nekompetentnost i korupciju izlaskom na izbore, zahtijevati veća ulaganja u konkretne projekte održivosti. Građani i zajednica su tu da korigiraju djelovanje vladajućih i tvrtki. Zaboravili smo govoriti, a trebamo biti glasni!

U Istri nas je najviše koštala šutnja, za jako malo novaca. Toliko malo da će biti potrošen unutar jedne do dvije generacije. A što onda? Na kakvim će resursima živjeti iduće generacije ako već sad uništimo prostor od kojega živimo? To se nitko ne pita jer „ćemo ben“. A platnenu vrećicu možeš uvijek ponijeti sa sobom.

Tema ovogodišnjeg Svjetskog dana zaštite okoliša je #BeatPlasticPollution „POBIJEDIMO PLASTIČNO ZAGAĐENJE“. Udruga Zona je kroz aMORE festival moru i projekt EKO LAB Pula govorila o tom problemu. Postoje li neki pomaci?

Čini mi se da se plastika uvukla u svakodnevne razgovore puno prije klimatskih promjena. Možda jer je opipljiva, vidljiva. Kad smo kretali u aMORE plovidbu, 2017. godine, plastika se tek sporadično provlačila po medijima. S temom smo se krenuli upoznavati upravo kroz festival i suradnju sa znanstvenom zajednicom i umjetnicima koji problematiziraju plastično zagađenje.

Danas gotovo svi znaju da kroz tjedan dana pojedemo 5 grama plastike, dakle jednu kreditnu karticu i da će do 2048. godine u moru biti više plastike nego ribe. Plastika je super materijal, olakšala nam je život u mnogočemu. Samo nismo razmišljali što s njom jednom kad postane otpad. Proizvodili smo bez promišljanja o količinama i životnom vijeku nekog proizvoda. Ne možemo proizvoditi toliko plastike koja završava u okolišu. To nam je jasno. No, još uvijek proizvodimo previše jednokratne plastike i još uvijek je fokus uglavnom na recikliranju.

Sad kad razmislim, 2018. godine kad smo u Francuskom paviljonu iskrcali brodski kontejner plastičnog otpada, u sklopu putujuće izložbe „Out to sea? Konačna postaja: more?“, u Poreču još nismo ni razdvajali otpad. Danas razdvajamo, ali nam se dogodio novi moment – sve je više ilegalnih odlagališta u šumama i sve više otpada u jamama. Nešto zbog povećanja cijena, nešto zbog nesavjesnih građana.

Sustavi gospodarenja otpadom pucaju po šavovima, a pitanje je kako ćemo se s problemom nositi zbog povećanja turističkih kapaciteta i masovnog turizma koji smo stvorili, a koji nemamo namjeru – barem po projektima koji su u planu – tako brzo regulirati? Ispod tepiha više nema mjesta. A ni u šumama i jamama.

Netko je jednom dobro rekao – generacija smo đubriva i ne znamo kuda s njim. No kada bismo educirali ljude koji bacaju smeće u šume i jame kako će to isto smeće kasnije udahnuti ili pojesti, možda bi i bilo manje takvih slučajeva.

Udruga se bavila i promoviranjem biciklizma i zdravog načina života. Kako stojimo po tom pitanju, kakve su staze i uvjeti?

U Zoni smo provodili projekt Ciklo Zona u sklopu kojeg smo promovirali kulturu bicikliranja, kao načina prijevoza. Organizirali smo filmske projekcije, radionice za mlade i pokušali pokrenuti malu „biciklopopravljaonu“. U Istri imamo više problema kada je biciklizam u pitanju.

Prvo trebamo razlikovati različite skupine biciklista. One koji treniraju, profesionalce i amatere, rekreativce koji jednom godišnje naprave đir uz obalu, one koji bicikl
koriste kao prijevozno sredstvo i one koji biciklom putuju.

Broj svih se povećava tijekom ljetnih mjeseci, a zimi su na cestama uglavnom „pravi“ biciklisti i nešto malo putnika. Kako sam u nekoliko navrata putovala biciklom onda ove druge najviše primjećujem i drago mi je da broj raste iz godine u godinu. Problemi su što se Istra reklamira kao Ciklo destinacija, sve je više bicikala, a pogotovo električnih pa se turisti kreću i na većim udaljenostima.

Ne voze se samo od hotela do grada, potegnu i od Poreča do Rovinja, a onda se nađu na prometnicama koje su njima bile ucrtane kao bike staze.

Kako sam putovala biciklom i sama sam se našla na cestama/stazama koje su na karti izgledale skroz u redu. No onda se dogodi Lim i jednom kad si u njemu, kao totalni padobranac, možeš ili stati i plakati ili se što prije izvući. A vozači nemaju baš živaca. Po onome što se da pročitati na društvenim mrežama reklo bi se da bi ih najradije zabranili.

Kako će broj biciklista rasti, potrebno je naučiti s njima/nama živjeti.

Ako se želimo nastaviti promovirati kao Ciklo destinacija, treba prije svega početi ulagati u biciklističku infrastrukturu, povezati gradove s okolnim naseljima, educirati vozače automobila i bicikliste, postaviti znakove na opasnim prometnicama (poput Limskog kanala), preusmjeriti bicikliste na manje prometne ceste i tako dalje.

Nisam sigurna da se još uvijek dogodila ozbiljna inicijativa za rješavanje tog problema, ali svakako je potrebna.

Na koje sve načine potaknuti Istrijane i turiste da više bicikliraju?

Turiste zapravo ne treba poticati, oni stvarno voze dosta kako bi razgledavali i došli od točke A do točke B. Što se tiče domaćih, bilo je jedno istraživanje, radili smo anketu. Kao što se može i očekivati, većina bi ih puno češće koristila bicikl kao prijevozno sredstvo da postoji bolja infrastruktura.

Kako ih potaknuti da ne sjedaju u auto da bi napravili 100 metara? Jednom dobrom žlepom! (smijeh)

Možete li nam istaknuti neke akcije koje se bave zaštitom okoliša u Istri, poput onih čišćenja mora i slično?

Mislim da je trenutno u Istri najvažnija pulska Građanska inicijativa ZA Lungomare.

Građani su odlučili da je dosta šutnje, rasprodaje i uništavanja te koriste sva svoja građanska prava i alate koje imamo svi na raspolaganju, ali ih ne koristimo. Rekla bih da je to jedna odlična vježba demokracije za očuvanje zajedničkog dobra, koju bi svatko trebao prakticirati bar jednom u životu.

Svijet bi bio puno bolje mjesto kad šutnja ne bi bila zlato.