Nekadašnji pripadnik 204. Vukovarske brigade i predsjednik pulske HVIDRA-e, na čijem je čelu bio punih 18 godina, Ivica Lerotić umro je u subotu u Puli u 67. godini nakon kratke i teške bolesti.
Pulski Vukovarac, kako su ga od milja zvali u Puli, u Istri je pronašao dom prije više od 30 godina, no uspomenama i emocijama nikad nije otišao iz Vukovara.
Lerotićev životni put bio je težak, obilježen tragedijama. Nakon pada Vukovara, u kojem je dva puta ranjen, pobijeni su mu najbliži - otac, brat, žena i nećakinja.
Među žrtvama su otac, brat, supruga i nećakinja bivšeg pripadnika 204. Vukovarske brigade i predsjednika pulske HVIDR-e, Ivice Lerotića koji je u kratko vrijeme ostao bez najuže obitelji.
U nastavku prenosimo dio intervjua kojeg je Lerotić dao za Rovinj FM, a povodom Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje.
''Ovi su dani posebno teški jer sjećanja su ta koja se ne mogu izbrisati. Bila je to velika tragedija koja se dogodila u Vukovaru koji sam branio do dana kada je pao.
Bol ne može biti manja jer svaki izgubljeni život je trauma dokle god je čovjek živ, no moramo se naučiti živjeti s time. Ujutro kada se probudiš zahvališ se dragom Bogu na još jednom lijepom danu i živiš s time da njih nema'' rekao je dodavši kako vrijeme ne liječi rane.
MI SMO IMALI OBRAMBENI DOMOVINSKI RAT
Lerotić se prisjetio tih dana prije 30godina, kada je kao 34-godišnjak išao braniti svoj grad, prije svega obitelj i prijatelje, a tek onda državu.
''Nažalost, mi smo bili ugroženi kao većina u Hrvatskoj. Srbi su počeli zveckati oružjem. Ja uvijek kažem, ja nisam uzeo pušku da ubijem svoga susjeda Srbina već da obranim sebe, svoju obitelj, dom pa tek onda svoju državu. U ono vrijeme morao si se braniti, mi nismo napadali, mi smo imali obrambeni Domovinski rat. Nismo mi otišli u Srbiju, niti jedan hrvatski vojnik nikada s oružjem nije stupio na srpsko tlo.''
Predsjednik HVIDR-e Pula rekao je kako se Vukovar branio samoinicijativno, gdje su morali spriječiti prodor tenkova i pješadije, dodavši kako nije bilo pameti već se obitelj i grad branilo srcem na razumom.
''Dokle god su borbe trajala, sve je bilo pod kontrolom jer su djeca, žene i stariji bili u podrumima. Hvala dragom Bogu da je Vukovar imao dovoljno podruma jer nitko ne bi preživio. Toliko granata, od četiri do pet tisuća dnevno...zato su podrumi bili spas.''
Lerotić se prisjetio studenog 1991. godine kazavši kako su to bili teški dani jer je Vukovar lagano padao u ruke srpske vojske.
''U to vrijeme nijedno drvo nije imalo granu a kamoli lišće, nije bilo nijedne ptice. Na samom padu je počinjen neviđen zločin nad civilima i ranjenicima. To što se zna da je na Ovčari likvidirano 260 ranjenika u bolnici s metkom u potiljak. To je nešto strašno što se nije smjelo dogoditi, nažalost to je ono zvjerstvo koje se pobudi u čovjeku iz mržnje.''
Tada 34-godišnji Lerotić je u samo dva mjeseca, dvaput bio ranjen, prvo u listopadu 1991. godine a zatim i nekoliko dana prije samog pada Vukovara dok je njegov brat ranjen čak četiri puta, nakon čega je ubijen na Ovčari.
''Na dan pada Vukovara, pokupila nas je njihova vojska koja nas je odvojila od naše obitelji, sve mušakrce stavili su na jedno mjesto i poslali nas u logore u Srbiju. Ja sam otišao u Mitrovicu gdje sam proveo 271 dan, od toga 87 dana u samici. Oni su nas optuživali za rušenje ustavno-pravnog poretka Jugoslavije, tretirali nas kao pobunjenike'' rekao je Lerotić koji se prisjetio tih dana u logoru.
U LOGORU SU LJUDI UMIRALI OD PREMLAĆIVANJA
''Ne daj Bože nikome, bilo je tu svakodnevnog premlaćivanja, izgladnjivanja, samice, iznuđivanja kojekakvih priznanja da smo ubili stotinjak ljudi, i tako dalje'' rekao je Lerotić koje je dodao kako se jako bojao jer svaki odlazak na ispitivanje završio je batinama.
Muškarci su bili raspoređeni po paviljonima, a od 700-injak njih koliko ih je bilo tamo, njih 40-ak je umrlo od premlaćivanja, prisjeća se Lerotić koji je dodao kako su mu vjera i molitva pomogli da izdrži. ''Svake večeri smo moliti krunicu svetog Antuna, ta vjera mi je značila jako puno.''
Nakon devet mjeseci 600-injak muškaraca razmjenom je vraćeno u Hrvatsku, no skoro do toga nije došlo, prisjetio se Ivica Lerotić.
ČIM SAM SIŠAO, POLJUBIO SAM ZEMLJU
''14. kolovoza 1992. godine dogovorena je razmjena, svi za sve. To je bila nevjerica i šok, večer prije smo saznali i nismo mogli vjerovati da se to zaista događa. Agonija je trajala u autobusima jer smo glave morali držati ispod sjedala, oni su tako zahtjevali, niste ih smjeli gledati u oči, ruke na leđa i glava dolje'' rekao je Lerotić koji je dodao kako su ipak dočekali razmjenu na Nemetinu iako je postojala mogućnost da do razmjene neće doći i da će ih ponovono vratiti u Srbiju.
''Kada sam izašao iz autobusa bio sam ponosan i zbunjen, to se riječima ne može opisati. Čim sam sišao, poljubio sam zemlju.''
O odlasku u Vukovar kaže da ove godine nije otišao, no kako to redovito čini u ovim danima studenog te kako tamo nije mogao nastaviti živjeti, prije svega zbog brojnih sjećanja na svoje najmilije.
''Teško je to, mislim da ja psihički ne bih mogao podnijeti taj povratak. Puno njih koji su sudjelovali u pobuni i napadu na moj grad, ostalo je tamo živjeti i nije jednostavno ponovno sretati te iste ljude, no dok god sam ja živ odlazit ću tamo zbog svoje obitelji i suboraca koji su platili svojim životom'' zaključio je u posljednjem intervju za Rovinj FM-u, nekadašnji pripadnik 204. Vukovarske brigade i predsjednik HVIDR-e Pule, Ivica Lerotić.
