IstraIN - Istarski news portal

SAM ČULA, SAM VIDJELA I TOME SE NADAM Vjera u čovjeka neka postane jedini ljudski imperativ !

Ima li kraja ovoj tužnoj godini i što još trebamo proći da stanemo, udahnemo zrak i krenemo naprijed?

Godina na zalasku pokazala je svoju ćud u najgorem obliku. Život u kavezu, prijatelje na daljinu, komunikaciju na mobitelu. Prisnost, zagrljaj i poljupci svedeni su na nepotrebno i nepoželjno.

Ost(aja)li smo bez voljenih koje nismo mogli zaštiti ni ispratiti na posljednji počinak. Sve ono što je mirisalo na život- sveli smo na minimum. Živi se dan po dan.

Potres na kraju ove tužne godine u kojoj se svijet suočio s dosada nepoznatom i smrtonosnom bolesti, odjeknuo je poput atomske bombe.

Emocionalno prazni, mjesecima na koljenima tražimo zraku nade, tračak svjetlosti da se za njega uhvatimo.

Na površini samo nas drži razum koji nas poput dobro uštrojenog vojnika tjera nasprijed i ne dopušta klonulost. Jer, ma koliko god da puta glavom udarili u zid na nam je da se (po)dignemo u ime svih onih koji dolaze za nama. U ime naše djece i djece koja tek trebaju biti rođena.

Zbog njih nema odustajanja. Zbog svih njih sebično bi bilo nestati, zaboraviti, pobjeći od svega. Na to nemamo pravo. Na nama je nastaviti živjeti i preživjeti.

A ako već živjeti 'moramo' učinimo vlastite živote smislenim i vrijednim življenja.

Zato neka pomoć u bilo kojem obliku postane naš prvi, pravi i jedini imperativ. Jer, pomažući drugima pomoći ćemo i sebi samima.

Vaša šjora Mafalda