San čula da je poskupjela brodska karta za Crveni otok. S ranijih 40 skočila je na 70 kunića. Šok i nevjerica zavladala je na licima i u očima sugrađana.

Posebno su pogođeni penzići, moji vršnjaci, koji su od malih nogu zahvaljujući ondašnjoj klimi koju smo naknadno prozvali "crnim i mračnim vremenima" mogli i to bez financijskog stresa osunčati svoje, doduše
tada lijepe i zategnute stražnjice na Rajskom otoku.

Istine radi i mladima, baš kao i parovima s djecom sada nije puno bolje. Prvi uglavnom ne rade, pa nemaju. Drugima pak, treba novi kalkulator da izračunaju koliko će ih para doći sam dolazak na Otok i to bez sladoleda za djecu i hladnog pićenca za odrasle. Uostalom, gdje piše da djeca, kada im roditelji već plate prijevoz do Otoka moraju jest i pit'? Uvijek im ostaje mogućnost da gledaju drugu djecu.

San čula, a to je važno, da smo u međuvremenu (pro)našli i prave razloge otočke skupoće. Prvi je koronavirus, opće poznati svjetski krivac za sve planetarne probleme, a drugi je francuska veza. San čula da nam je došao jedan "vero Francuz" kojeg nisam imala čast upoznati na placi i trgu (pa ću ga prozvati imenom mog najdražeg Francuza - Žan Pol Belmondom), a koji je nedavno posjednut u maistrinu
fotelju "poglavice od operative".

Mi se para' da će kapo svih kapova po turističkim objektima dobro operirati jer je u samo nekoliko blic susreta sa zaposlenicima mnogima godinama začepljenima, uspio izvaditi mast i olabaviti živce. 

Još san čula i da je novi operativac Belmondo, ustvrdio kako se raditi mora. Ta je inovativna izjava, navodno zaposlenike vezane za vodu ostavila bez riječi, a naročito su ostale zatečene i neugodno iznenađene sobarice, konobarice, kuhari, šankisti i recepcioneri koji su, bit će sve do jučer rad u Maistri zamišljali kao ljetnu radionicu s povlasticama sunca, mora i soli.

San čula i da je brzinskim nadzorom i pregledom Otoka, također ustvrdio da smo zapušteni, pa je naložio zaokret od 180 stupnjeva. Među ostalim stvarima koje pod hitno valja promijeniti, bit će da mu se omakla (ili je u pitanju samo jezična barijera), i potreba za rušenjem starog i gradnjom novog dvoraca obitelji Huetterot.

E' pa sad živi bili pa vidjeli. Do tada, podsjetnik na refren  dječje i nekad vrlo popularne pjesmice: "Pepsiko, Pepsiko kad ćemo u Mexico? Nikada, nikada jer ja nemam dolara Tko ima dolare kupa se u moru, a tko nema kući u lavoru"

Vaša šjora Mafalda